Nema više greške s mrtvima
Nemoguće je sakriti smrt u Crnoj Gori. Vijest se širi brže od najradosnijih, kao da se grabi muštuluk. Bez zle namjere, ima nečeg radosnog u crnogorskim sahranama, kao i u obavještenjima. Ponekad se više energije unese u tugu nego u radost. Istina, sve je manje lelekača i tužbalica, samim tim i čupanja kose i pominjanja "slomljenog krila, rane neprebolne i iščupanog očnog vida", ali čitulje, odnosno strane u novinama koje zovemo "umrlice", i dalje su platforma preko koje se direktno komunicira sa mrtvima.
Interesantno je da se rodbina i prijatelji u čituljama najčešće obraćaju direktno mrtvima, pa se nađu često i stihovi u desetercu i dvanaestercu, postreferendumski-patriotske poetizovane rečenice poput: "Neka ti je laka crna Crnogorska zemlja". Bilo je duhovitih i dirljivih opraštanja od Uga Čaveza, Fidela Kastra, Majkl Džeksona i Princa, ali u dnevnoj novini Dan svake godine mogu se istog datuma vidjeti pomeni u stihu Slobodanu Miloševiću.
Jedna od najinteresantnijih nesvjesno dubokoumnih umrlica je kad je supruga uputila dirljive riječi mužu: "Sad te grije ledna ploča nadgrobna". Nema boljeg primjera za oksimoron i patetiku, sve je to "ljubav i jad", kako to u pjesmi izvodi bend "Gospoda Glembajevi". Njega "grije ledna ploča", dakle, on je na neki način živ, njihova ljubav i dalje ima smisla, i sve je žena rekla, poruka je jasna, nije mu dužna ostala, grijala ga je ona, a sad je sve samo granit i mermer. Daljina i praznina. Nesvjesna i usputna narodna mudrost nekad bolje zvuči nego većina stihova savremenih pre-paid crnogorskih pjesnika. O, da.
Zabranjeno mrtve 'častit' cigarama i rakijom
Sve sahrane u Crnoj Gori perfektno su izrežirane, broje se sve suze, svaki jecaj ima cijenu, stisak ruke, koliko je ko ostao i do kad na ispraćaju, sve se pamti i vraća. Istina, u govoru se obično naglasi "da vam se na dobro vraća", a ova karmički-zvučna rečenica je zaista fin gest.
Nije čudo što kad u filmu muž kaže ženi da se spremi jer idu na sahranu, ona odgovara sa: "Hvala ti, mužu." Teška scena, a ona puna ljubavi i zahvalnosti. Nekima je nekad sahrana bila jedini izlazak i kontakt sa narodom, mjesto razmjene informacija.
Na sjeveru Crne Gore postoji i dalje lokalni radio na kom se čitaju vijesti o umrlima, odnosno ista forma kao čitulje u novinama, samo na drugom mediju. Čudno je tokom vožnje naići na tu stanicu na radiju, ozbiljna muzika i tužan glas voditelja. Ipak je praktično, jer ljudi žive na selu, nema prodavnica, vijesti kasne, a radio se sluša. Zimi, kad snijeg blokira sve, taj radio i emisija u kojoj se nabraja ko sve od skora nije sa nama je spas za ljude sa sela da se ne obrukaju, a i da imaju priliku da se spreme, otputuju na sahranu i popiju po koju, vide druge ljude prije svega. Imaju kasnije što da prepričavaju. Bez pretjerivanja, sahrane su važan dio društvenih dešavanja.
Kad smo kod rakije i sahrane, valja napomenuti da je gradsko groblje Čepurci osamdesetih godina zabranilo porodicama umrlih da toče rakiju i služe cigarete prisutnima, jer je bilo lokalnih mangupa i džabalebaroša titogradskih koji su dolazili na svaku sahranu, zastanu da se zagriju i pripreme pa nastavljali iskrivljeni od alkohola dalje u grad.
On line paljenje svijeće
Prije nekoliko godina pokrenut je sajt www.umrli.me i od tada nema više mogućnosti da se sakrije od rodbine vijest o smrti bližnjih. Što prećute ljudi, ako uspiju da Facebook, Twitter, Instagram i Viber liše mrtvih, živi će naći mrtve na sajtu, sa sve slikom i osnovnim informacijama o sahrani. Dovoljno je u "search" ukucati prezime, pa sajt izlista sve one koje su vam možda prećutali da se ne bi lomili da dolazite na sahranu iz dalekog svijeta. Fino u gornjem desnom ćošku piše "pretraži po imenu i prezimenu" i nacrtana lupa pored. Kao da je riječ o enciklopediji mrtvih.
Vijest koja je odjeknula nedavno zapravo i nije morala da bude tako pompezno dočekana. Groblje u Škaljarima je digitalizovano. Posjetioci mogu uz pomoć telefona, interneta i aplikacije da nađu svoje bližnje i njihovo grobno mjesto. Nema brukanja, lutanja, gaženja po tuđim parcelama, nasumičnog izjavljivanja saučešća kad prođe grupa tužnih, nema upadanja u rupe i iščašenja zglobova zbog pentranja po gudurama. Fino, za sekund nađeš đeda, babu, strica, ujaka, tetku ili bilo kog od rodbine. Nema greške više sa mrtvima. Oni svakako čekaju, tu su i ne mrdaju. Digitalizacija groblja pitanje je praktičnosti, nema tu nespojivog. Živima će mnogo toga biti lakše uz sajt www.groblja.me.
Nije to iznošenje prljavog veša, nema ironije, pa čak ni autoironije, sve što doprinosi da se gubi manje vremena je korisno, pa i kad je riječ o mrtvima. Ipak se šale ljudi, pitaju se da li je moguće on-line zapaliti svijeću ili oplakati nekog live preko skypea, ali u zemlji gdje je krvna osveta i dalje jako popularna, a kremiranje bauk, digitalizacija groblja zaista dobro dođe. Kad sve zaraste i slova izblijede, neće biti ničeg strašnog u tome što neko đeda i babu traži pomoću QR koda.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
